Alma Bakalović iz Tuzle ispričala nam je jednu zasita emotivnu priču. Njen sin je godinama puštao kosu kako bi je mogao donirati za djecu oboljelu od raka. Samo nekoliko mjeseci nakon ove geste obolio je od leukemije.
”Nismo mogli vjeroavati da se to može desiti i nama. Nekoliko godina je puštao kosu. Kosu je donirao u novembru a u aprilu iduće godine se razbolio.”
Almin sin, Mak obolio je sa 12 godina. Na samom početku su mislili da ima ospice, virusno boljenje. Nalazi su pokazali drugačije, sumnjali su na leukemiju, ali nalaz se morao ponoviti kako bi bili sigurni.
”Moj Mak je u tom trenutku bio sportista, zdravo se hranio i ja sam zaista pazila na djecu. Nije bio prehlađen dva puta u životu. Dobio je varičele i desio se ogroman pad imuniteta. Rekli su mi da moraju uraditi nalaze. Kada smo došli na kontrolu krvna slika je bila jako loša i morali smo ponovo uraditi nalaze. Kad su stigli rezultati saopštili su mi dijagnozu i tu je počela naša borba.”
Na sreću, Mak je imao blaži oblik leukemije i nije mu bila potrebna transplantacija. Alma je bila svjesna ozbiljnosti situacije, ali to nije mogla objasniti ni sebi ni djetetu. Kako je njen sin donirao kosu djeci oboljeloj od raka mogli su naslutiti šta ih čeka, ali ipak je sve bilo zbunjujuće. Šta dalje uraditi?
”Itekako sam bila svjesna. Rekla sam, šta sada trebamo raditi? Željela sam da krenemo sa liječenjem i da što pozitivnije utječem na njega. Željela sam da se ne predajemo.”
Alma ističe kako je u ovakvim životnim okolnostima psihička podrška jako važna. To je u svakom momentu pokušala prenijeti i na svog sina. Objasnila mu je da je to bolest od koje će i on izgubiti kosu. No, Almin dječak je to jako hrabro podnio.
”Rekla sam mu da je to ta bolest i da će i on izgubiti kosu i predložila sam da se i ja ošišam, međutim on nije htio.”
Za vrijeme liječenja Alma i Mak su boravili u roditeljskoj kući u Tuzli. Ona ističe kako je to od velikog značaja na putu izlječenja i da je njima mnogo značilo.
”Roditeljska kuća nam je bila pola izlječenja, to toliko znači. Kada Mak nije primao hemoterapije a imunitet je bio loš, dakle morao je biti u izlolazicji mi smo išli u Roditeljsku kuću. Kada ste u bolnici, iako ne primate terapiju, gledate samo u infuzije, tu svakodnevu borbu. U Roditeljskoj kući, djeca su ponovo djeca. Bar na trenutak zaboravimo bolest i osjećamo se kao kod kuće. Osim toga, pružili su nam ogromnu podršku kroz razne projekte, druženja, nabavku lijekova i šta god da je zatrebalo bili su tu.”
Nakon dvije godine Makovo zdravstveno stanje se korak po korak popravilo. Bolest je trenutno u stanju remisije ali njegova majka se nada da će on biti izliječen i da će dobiti taj papir gdje će pisati ”izliječen”.
”Ovo je borba za čitav život. Kada se osoba koja ima leukemiju izliječi ona i dalje mora biti na nekim tabletama. Mora paziti na ishranu na svoje tijelo. Tako i moj Mak.”
Alma ističe kako su imali veliku podršu sa svih strana i da je njima to značilo jako puno. Nečije malo njima je zaista puno.
”Maku je njegovo omiljeni košaraš poslao potpisan dres. Mnogo mu je značio taj gest. Podržalo ga je da ide dalje, da se bori i da on to može.”
Njihova borba s leukemijom nije samo borba za život, već lekcija o snazi koju čovjek pronađe tek kada misli da je nema. Uz podršku, vjeru i neprestanu borbu Alma i Kan dokazuju da ima nade i onda kada je najteže.
Alminu i Makovu priču možete pogledati na YouTube kanalu televizije Tatabrada.
VIDEO: JUNAK PRIJE BOLESTI: “Sin je donirao kosu, pa se i sam suočio s leukemijom!”
JUNAK PRIJE BOLESTI: “Sin je donirao kosu, pa se i sam suočio s leukemijom!”
