Mladić iz Burme nosio je svoje roditelje 160 kilometara, jer nisu mogli hodati sami. Otac mu je imao 85 godina, a majka 65. Kada je njihovo selo moralo napustiti domove zbog sukoba, svi su mu govorili:
„Bježi… spasi sebe!“
Ali on je odbio da ode bez njih.
Sedam dana je hodao bos kroz guste šume, preko strmih planina i nabujalih rijeka. Bez dovoljno hrane, s malo vode, dok mu se tijelo treslo od umora… ali je ipak čvrsto držao svoje roditelje i koračao korak po korak – sve dok nije stigao u Bangladeš.
Kada ga je kasnije neko pitao:
– „Zašto nisi pobjegao sam?“
Odgovorio je rečenicu koja je ušla u srca svih:
„Kada ja nisam mogao hodati, oni su nosili mene… sada je red na meni.“
Ova priča nas podsjeća da se oddanost ne mjeri snagom, već ljubavlju.
Dobročinstvo prema roditeljima nije samo obaveza – to je čast koju imaju samo čista i plemenita srca.
Čovjek koji se sjeća onih koji su ga nosili u njegovoj slabosti – ne ostavlja svoje voljene u njihovoj slabosti.
To je poruka koja kaže:
Ono što ljubav posije u djetinjstvu, čovjek žanje u svojoj zrelosti.
