U vremenu kada mnogi pronalaze izgovore zašto ne mogu postiti, Emina Pandur iz Blagaja pokazuje šta znači životna snaga, vjera i bistrina koja ne blijedi ni u devedesetoj godini života. Ova nevjerovatno vitalna nena posti bez ijednog izuzetka, baš kao što to radi još od svoje sedme godine. Iza nje su čak 83 ramazana, a ona poručuje da ne planira stati.
„Prilično dobro me zdravlje služi, a postiti je lijepo. To ne bih ostavila dok god se mogu kretati i dok mi svijest radi“, kaže Emina i odmah je jasno da pred sobom imate ženu čija energija demantuje sve na šta podsjećaju godine.
Poslijepodnevno sunce obasjava blagajske avlije dok ekipu Anadolije dočekuje na vratima skromne kuće nadomak vrela Bune. Na komodi Kur’an i naočale. U glasu sigurnost, u pogledima toplina. Priča kako je porijeklom iz Bivoljeg Brda kod Čapljine, a u Blagaj se udala sredinom prošlog stoljeća.
Za ramazan kaže da nije samo odricanje od hrane i pića, nego potpuna duhovna posvećenost. Post i namaz za nju su neraskidivo povezani. „Postiti i klanjati se mora. Ne može se postiti bez namaza. To je najodabraniji mjesec jer se u njemu uči Kur’an. U ramazanu je svako dobro“, govori Emina, naglašavajući da je za post najvažnija čvrsta odluka.
Kritična je prema onima koji se žale da je teško postiti zbog posla. Podsjeća na vremena kada se radilo mnogo teže nego danas, bez mehanizacije i olakšica koje ljudi danas imaju. „Prije je bilo više tereta. Želo se ručno, nije bilo mašina. Bilo je teže, ali se postilo obavezno. Danas kažu ‘ja radim, ne mogu’. Nije to opravdanje, samo treba odluku donijeti“, kaže ona.
Sa posebnim sjajem u očima prisjeća se ramazana iz mladosti. Blagaj je bio pun svijeta, a kuće pune čeljadi. „Znalo nas je biti devetnaestero u kući. Djeca su bila prva na redu za iftar. Pa muškarci, pa žene. Radilo se puno, ali kad nastupi vrijeme namaza, sve se ostavlja i ide se Bogu na sedždu.“
Danas su joj dani mirniji, ali i dalje ispunjeni ibadetom. Ni u devedesetoj godini ne propušta sabah u džamiji, niti teraviju. Posebno hvali lokalnog imama Hišama efendiju Hafizovića, koji je bio prisutan tokom razgovora i s poštovanjem govorio o njenoj ustrajnosti.
Nena Emina mlade savjetuje skromno, jasno i direktno. „Ako možeš pomoći – pomozi. Ako ne možeš – nemoj odmagati. Ne petljaj se tamo gdje se ne govori istina. Čim čujem da se negdje ne govori istina, ja odlazim“, poručuje.
Na kraju susreta proučila je prve dijelove sure Jasin, pravilno i čisto, onako kako to čine ljudi koji su srce i život predali vjeri.
Ostavljajući nenu Eminu u blagajskoj prediftarskoj tišini, ostaje snažan dojam žene koja je cijeli život provela uspravno, pred Bogom i pred ljudima, i koja i danas dokazuje da godine nemaju moć nad onima koji srcem koračaju kroz život.
