Mersiha Fazlić iz Tuzle majka je troje djece, dvije kćerke i sina. Njen životna priča svjedoči o snazi ljudskog duha, ljubavi prema porodici i sposobnosti da se, uprkos brojnim preprekama, pronađe razlog za osmijeh i nastavi dalje. Mersiha je rođena bez ruku i nogu i kreće se u invalidskim kolicima. Ipak, svoj život nikada nije posmatrala samo kroz ono što joj nedostaje, već prvenstveno kroz ono što ima – porodicu, ljubav, volju i snagu da se svakodnevno bori za život kakav želi.
Donedavno je Mersiha bila i zaposlena. Imala je posao prilagođen svojim mogućnostima, što je dodatno pokazivalo njenu želju da bude aktivna, samostalna i ravnopravna članica društva. Danas je posvećena svojoj porodici i nastoji sa suprugom i djecom izgraditi što ljepši i skladniji život.
Iako je rođena s urođenim tjelesnim nedostatkom, Mersiha ističe da se, osim fizičkog invaliditeta s kojim živi od rođenja, osjeća zdravo. Njen suprug je također dobrog zdravlja, a zajedno su dobili troje djece – dvije kćerke i sina, koji su rođeni živi i zdravi. Njihova porodica najbolji je odgovor na brojne predrasude s kojima su se tokom života susretali.
Jer, nažalost, nije uvijek bilo lako. Kada se Mersiha udala, umjesto podrške i iskrene radosti zbog njihove ljubavi, mnogi su se pitali kako je moguće da se zdrav muškarac oženi ženom s invaliditetom. Takva pitanja, izgovorena otvoreno ili kroz šapat i poglede, govorila su više o predrasudama društva nego o Mersihi i njenom suprugu. Kao da su ljubav, brak i pravo na porodicu rezervisani samo za one koji se uklapaju u nečije unaprijed postavljene predstave o tome kako bi život trebao izgledati.
Međutim, Mersiha i njen suprug svojim su životom pokazali da ljubav ne poznaje takve granice. Njihovu svakodnevicu ne određuju tuđa pitanja i komentari, nego međusobna podrška, roditeljske obaveze, porodična bliskost i želja da svojoj djeci pruže siguran i sretan dom.
Mersiha je žena vedrog duha, pozitivna i uporna. Ne dozvoljava da je životne okolnosti zaustave, već se trudi da svaki dan ispuni onim što je čini sretnom. Njena borba nije samo borba za vlastitu samostalnost nego i nastojanje da svojoj djeci omogući što bezbrižnije djetinjstvo. Ipak, postoje prepreke koje ni snaga volje ni pozitivan stav ne mogu sami ukloniti.
Jedna od njih nalazi se na samom putu od njihove kuće do autobuske stanice. Iz kuće izlaze direktno na magistralni put, a trotoara nema. Za porodicu koja svakodnevno mora obavljati uobičajene životne obaveze, to predstavlja ozbiljan problem. Posebno je teško kada Mersiha treba ispratiti djecu, jer sina, koji je još mali, ne može pustiti da sam ide do stanice. Brine se da se neće snaći u saobraćaju, pa ga mora pratiti, iako je upravo taj put za nju dodatna prepreka i izvor zabrinutosti.
Ono što bi mnogim porodicama bila sasvim obična svakodnevna obaveza, za Mersihu zahtijeva dodatni napor i pažljivo planiranje. Zato njenoj porodici nije potrebna ničija sažaljivost, nego razumijevanje, pristupačnije okruženje i sigurni uslovi za život. Trotoar na tom dijelu puta ne bi bio samo građevinski zahvat – bio bi to korak prema većoj sigurnosti, samostalnosti i dostojanstvu jedne majke i njene djece.
Uprkos svemu, Mersiha ne odustaje. Ona se bori, raduje malim stvarima i nastoji živjeti život ispunjen ljubavlju i porodičnom srećom. Njena priča nije priča o nemoći, nego o mogućnostima. Nije priča o ograničenjima, nego o tome koliko čovjek može postići kada ima volju, podršku i priliku da živi dostojanstveno.
Mersihin život ujedno je i važna lekcija za društvo u kojem još uvijek postoje predrasude prema osobama s invaliditetom. Njima nisu potrebni pogledi puni sažaljenja niti pitanja koja dovode u pitanje njihovo pravo na ljubav, brak, roditeljstvo i rad. Potrebni su im poštovanje, jednake mogućnosti i društvo koje će uklanjati prepreke umjesto da ih samo posmatra.
Mersihina priča podsjeća nas da snaga čovjeka nije u onome što njegovo tijelo može ili ne može, nego u njegovoj volji da živi, voli, stvara i ide naprijed. Ona je primjer svima nama, a posebno onima koji često zaboravljaju koliko su zdravlje, porodica i svakodnevne mogućnosti dragocjeni. Jer, dok mnogi od nas prepreke vide kao razlog za odustajanje, Mersiha nas svojim životom uči da one mogu biti i razlog da budemo još odlučniji.
Ona ne traži da je svijet gleda kao heroinu. Želi, kao i svaka druga majka, da njena djeca odrastaju sigurno, da njena porodica živi mirno i da svakodnevne obaveze ne predstavljaju borbu s preprekama koje je društvo moglo ukloniti. A možda je upravo u tome najveća snaga njene priče – u želji za sasvim običnim, a toliko vrijednim životom.
