Rodila je sedmero djece, s mužem provela 52 godine u braku, a onda je život stavio pred iskušenje koje je teško i zamisliti. Troje njene djece preselilo je na bolji svijet, a Džehva Bećirović iz Kalesije njihovu smrt i danas nosi duboko u srcu. Ipak, uprkos svemu što je preživjela, dočekala nas je nasmijana, vedra i spremna da ispriča svoju životnu priču.
Na prvi pogled, Džehva Bećirović jedna je od onih starijih žena čije lice odiše toplinom, a osmijeh govori da je pred nama osoba koja je kroz život naučila prihvatati i dobro i loše. U njenom domu u Kalesiji dočekala nas je nasmijana, onako kako to čine ljudi koji su navikli gostu otvoriti vrata i ponuditi lijepu riječ. Teško je bilo naslutiti koliko tuge stane u jedno srce i koliko je bola potrebno nositi da bi se, uprkos svemu, nastavilo živjeti.
Džehva danas ima 86 godina. Iza nje je dug život ispunjen porodičnim trenucima, radom, zajedništvom, ali i gubicima koji su ostavili neizbrisiv trag. Sa suprugom je u braku provela 52 godine. Zajedno su gradili svoj život, podizali djecu i prolazili kroz svakodnevne životne izazove. Kako nam priča, njen muž je volio i popiti, ali uprkos svemu, na svoj život gleda s određenom toplinom i zahvalnošću.
Najveće bogatstvo koje su stekli, kaže, bilo je njihovo sedmero djece. Za majku, nema veće radosti od djece koja rastu, stvaraju svoje porodice i dolaze u roditeljski dom. Upravo su u njima bili smisao i vrijednost svega što su ona i njen suprug tokom godina gradili.
Međutim, sudbina joj je priredila bol koju nijedna majka ne bi trebala doživjeti. Džehva je izgubila troje djece. Dvoje je preminulo usljed bolesti, dok je njena kćerka ubijena u Njemačkoj. Tri velika gubitka, tri praznine koje ništa ne može popuniti i tri rane koje, i nakon mnogo godina, ne prestaju boljeti.
Posebno teško bilo joj je to što za bolest svoje djece, kako kaže, nije ni znala. Sve se događalo iznenada, bez vremena da se pripremi za ono što će uslijediti.
„Nisam znala da su bolesni. Samo mi jave: dođi tu i tu, preselili su“, prisjeća se Džehva.
Te riječi, izgovorene jednostavno, nose težinu koju je teško opisati. Za majku koja je svoju djecu podizala, brinula se o njima i gledala kako odrastaju, vijest o njihovoj smrti značila je suočavanje sa stvarnošću za koju se čovjek nikada ne može pripremiti.
Dodatnu bol nosi i činjenica da je svo troje djece preselilo u 41. godini života. Džehvi je to bilo teško razumjeti, posebno jer, kako kaže, nije znala da su bolesni. Gubici su dolazili jedan za drugim, ostavljajući iza sebe pitanja, nevjericu i tugu s kojom se morala naučiti živjeti.
Od smrti prvog djeteta prošlo je 15 godina. Za to vrijeme, Džehva se suočavala s boli na načine koje je teško i zamisliti. Pokazala nam je šest punih vreća kutijica od lijekova koje je, kako nam je ispričala, popila tokom godina od prvog gubitka. Taj prizor svjedoči o težini perioda kroz koji je prolazila i o borbi da pronađe način kako nastaviti dalje.
„Bilo mi je izuzetno teško“, kaže.
Neke tuge ne nestanu. Čovjek s vremenom nauči ustati, obaviti svakodnevne poslove, razgovarati s ljudima i ponovo se nasmijati, ali to ne znači da je zaboravio. Posebno kada je riječ o gubitku djeteta. Takva bol ne poznaje godine, ne mjeri se vremenom i ne može se jednostavno ostaviti iza sebe.
Ipak, Džehva je pronašla snagu da nastavi živjeti. Prihvatila je da život, uprkos svim iskušenjima, ide dalje i da čovjek mora pronaći način da sebi olakša svakodnevicu.
Danas, uz nju su njeno četvero djece koja je paze i brinu o njoj. Okružena je porodicom, a kako nam priča, danas živi lijepo. U njenom domu ima života, razgovora i onoga što joj je, nakon svega, najpotrebnije – blizine njenih najmilijih.
Njeno zdravlje jeste narušeno, što je i očekivano u 86. godini života, posebno nakon svega što je prošla, ali Džehva se ne predaje tuzi. Ne dopušta da je ona potpuno odvoji od života koji je još pred njom.
Bol za troje djece ostat će dio nje dok je živa. Nema dana u kojem majka može jednostavno izbrisati uspomene na svoju djecu, niti postoji utjeha koja može nadomjestiti njihov nedostatak. Ali postoje i oni koji su ostali, oni zbog kojih se vrijedi probuditi, razgovarati, nasmijati i nastaviti dalje.
Kada govori o životu, Džehva podsjeća da čovjek mora prihvatiti ono što ne može promijeniti, podijeliti svoju bol i živjeti dalje, do Božije volje. U tim riječima osjeti se iskustvo žene koja je prošla kroz mnogo toga i koja je, uprkos svemu, sačuvala vedrinu.
Našu ekipu ispratila je onako kako nas je i dočekala – s osmijehom. Iza tog osmijeha ostala je priča o majci koja je izgubila troje djece, o ženi koja je upoznala bol za koju ne postoji prava utjeha, ali i o čovjeku koji je pronašao snagu da nastavi živjeti.
Džehvina priča podsjeća nas da nikada ne znamo kakve borbe neko vodi iza zatvorenih vrata. Ponekad je upravo osoba koja nas dočeka najširim osmijehom ona koja u sebi nosi najtežu tugu.
A Džehva, naša nana iz Kalesije, uprkos svemu što joj je život donio, i dalje se smije. Ne zato što je zaboravila, nego zato što je naučila da se, čak i s bolom u srcu, mora živjeti dalje.
