Vratio se iz Švicarske, a onda od svog dvorišta napravio mali svijet prošlosti i prirode
U Potočanima kod Odžaka nalazi se jedno dvorište koje na prvi pogled možda izgleda kao lijepo uređeno porodično imanje. Međutim, kada se u njega zakorači, postaje jasno da je riječ o nečemu mnogo većem. Stare stvari, predmeti koji su gotovo nestali iz svakodnevne upotrebe, zelenilo, ukrasne biljke, drveće, jezero, ribe, stara kućica i voćnjak – sve je to dio jednog neobičnog svijeta koji je godinama stvarao Anto Božić.
A iza svega stoji jedna jednostavna priča – ljubav prema rodnom kraju.
Anto je nakon završene srednje škole otišao u Švicarsku. Tamo je proveo najveći dio svog života, sve do svoje 46. godine. Iako je godinama živio daleko od Potočana, rodni kraj nikada nije prestao biti dio njega.
Nostalgija je s vremenom postala jača od udaljenosti.
Vratio se kući, na svoju rodnu grudu, i odlučio početi stvarati nešto svoje. U početku je to bila tek ideja, bez velikih planova i bez pomisli da će jednog dana njegovo dvorište izgledati ovako.
Malo po malo, nastajala je etno-avlija.
Nije bilo velikih ulaganja ni komercijalne računice. Bilo je samo mnogo ljubavi, strpljenja i želje da se sačuva ono što polako nestaje.
Anto je počeo sakupljati stare predmete. Nije mu bilo teško otići bilo gdje ukoliko bi čuo da se kod nekoga nalazi nešto zanimljivo. Derventa, Svilaj i druga mjesta postali su njegove male istraživačke tačke.
Ako bi čuo za staru stvar koja bi se mogla uklopiti u njegovu zbirku, Anto bi otišao po nju.
„Ovu žećku sam pronašao u Derventi i poprilično sam siguran da je nigdje nećete vidjeti jer se ovo više ne koristi“, kaže Anto dok pokazuje jedan od predmeta koji danas čuva u svojoj etno-avliji.
Takvih priča je mnogo.
Predmeti koji su nekada bili sastavni dio svakodnevnog života danas su postali gotovo zaboravljeni. Neki od njih više se rijetko ili nikako ne mogu pronaći, a upravo zato Anto smatra da vrijedi sačuvati ih.
Njegova zbirka nije nastala zbog zarade. Nema ulaznica, nema prodaje, nema komercijalizacije. Sve je to njegov dom.
I možda upravo zbog toga ima posebnu vrijednost.
Anto u svakom predmetu vidi dio prošlosti, uspomenu na ljude i vrijeme koje ne bi trebalo potpuno nestati.
Od stare kućice do „Vile vode“
Kako je rasla zbirka, tako je raslo i samo dvorište.
Kristalno zelenkasta voda, ribe i prirodno okruženje daju cijelom prostoru poseban ugođaj. A uz jezero se nalazi i stara kućica. Ni ona nije slučajno tu.
Anto ju je pronašao u Svilaju i kupio, a potom joj pronašao mjesto u svojoj etno-avliji. Još jedan predmet, odnosno objekat, koji je morao pronaći, dovesti i uklopiti u prostor koji je godinama stvarao.
Za nekoga bi sve to bio ogroman posao.
Za Antu – zadovoljstvo.
Kaže da jeste mukotrpno, ali kada nešto volite, trud ne predstavlja problem.
Svaki komad zelenila ima svoju priču
Ipak, Antina avlija nije samo muzej starih predmeta.
Ona je i pravi mali botanički svijet.
Pored etno-zbirke, dvorište krasi predivna flora. Gotovo svako drvo koje mu se svidjelo Anto je lično donio iz šume i zasadio.
A ukrasne biljke su posebna priča.
Sve je pažljivo birano, sađeno i njegovano, pa danas cijeli prostor izgleda kao spoj prirode, tradicije i čovjekove upornosti.
Teško je ostati ravnodušan pred prizorom dvorišta koje je nastajalo godinama, rukama jednog čovjeka koji je svaki njegov dio zamišljao i stvarao po svom ukusu.
Antina djeca i unučad rado dolaze u ovu malu oazu koju je njihov otac i djed stvarao godinama. Za njih to nije samo lijepo dvorište, već i mjesto porodičnih okupljanja, odmora i uspomena koje će se prenositi dalje.
Iza avlije – voćnjak od 12 duluma
Kada se pomisli da je sve stalo u dvorištu, tu je još jedan dokaz Antine vrijednosti i predanosti.
Iza svega nalazi se voćnjak površine čak 12 duluma, u kojem je zasađeno 128 voćki.
Ni tu Anto nije tražio lakši put.
Voda iz njegovog jezera razvedena je i do voćnjaka, pa je i ovaj dio imanja povezan s njegovim jezerom.
Sve je na svom mjestu i sve ima svoju svrhu.
Od najmanje ukrasne biljke u dvorištu, preko starih predmeta i kućice iz Svilaja, do voćki u velikom voćnjaku – svaki dio imanja govori ponešto o čovjeku koji ga je stvarao.
Takav domaćin i vrijedan čovjek zaista se rijetko sreće.
Jer iza svega što danas vidimo nije stajao jedan veliki plan. Stajale su godine rada, odricanja, putovanja, traganja i, prije svega, ljubavi.
„Glava je uvijek bila u rodnoj grudi“
Anto je najveći dio svog života proveo u Švicarskoj. Tamo je radio, živio i gradio život.
Ali, kako kaže, jedna stvar nikada nije otišla iz njega.
Rodni kraj.
I možda je upravo zato, kada se nakon toliko godina vratio, imao potrebu da od svoje kuće napravi mjesto koje će čuvati i prošlost i prirodu.
Danas, kada pogleda svoju etno-avliju, jezero, staru kućicu, drveće, cvijeće i voćnjak, iza svega se zapravo vidi priča o povratku.
O čovjeku koji je otišao daleko, ali se nikada nije potpuno odvojio od mjesta iz kojeg je potekao.
„Iako sam bio u Švicarskoj većinu svog života, glava je uvijek bila u rodnoj grudi“, kaže Anto.
A njegova avlija danas možda najbolje pokazuje šta znači kada se čovjek nakon mnogo godina vrati tamo gdje mu je srce cijelo vrijeme pripadalo.
U Potočanima tako nije napravio samo etno-avliju.
Napravio je svoj mali svijet.
Svijet u kojem stare stvari ne dozvoljavaju prošlosti da bude zaboravljena, priroda ima svoje posebno mjesto, a porodica uvijek ima gdje da se vrati.
Zavirite u Antinu neobičnu etno-avliju i pogledajte detalje koje riječima nije lako dočarati. Video donosimo na našem YouTube kanalu.
DA LI JE OVO NAJLJEPŠE DVORIŠTE U BIH!?
