U selu Samari, nadomak Zvornik, živi djed Šefo. Ima 93 godine, miran dom i sve što je čovjeku potrebno za dostojanstven život. Ima i zdravlje, i snagu, i vedar duh. Samo jedno mu nedostaje – društvo.
Supruga mu je preminula, djeca su se razišla, a on je ostao sam u kući punoj tišine. Ipak, ko god ga upozna, brzo shvati da u toj kući ne živi tuga, nego – osmijeh. Jer Šefo je čovjek koji i u najtežim trenucima traži razlog da se našali.
Pričao nam je kako su ga jednom pitali bi li se ponovo ženio. A on, ozbiljnog lica, kao da sklapa važan dogovor, reče:
„Ja bih se oženio, ali imam uslove: da ne nosi štap i da nema vrećicu lijekova sa sobom.“
Naravno, djed Šefo se šalio. Ali iza te šale krije se njegova želja da se smije, da živi, da se raduje i u poznim godinama.
Kako većinu vremena provodi sam, voli ljude i razgovor. Svaki odlazak u grad za njega je mala avantura. Tako se rado sjeti jednog događaja iz pekare.
„Otišao sam u Zvornik da platim struju, pa svratim u pekaru da kupim pitu. Kaže meni radnica: ‘Djede, ima jedna žena, udala bi se. Treba joj samo neko da s njom kafu popije.’ Kažem ja: ‘Eh, može li ona još nešto makar pitu da razvije? Mogu ja i sam kafu piti. Ja ću drva donositi, to su moji poslovi, a ona neka po kući radi.’“
Te prilike se djed Šefo nije oženio. Ali se šaliti – nije prestao.
Zanimljivo je da sa 93 godine i dalje radi sklekove. Zdravlje i snaga ga, kaže, još nisu izdali. Ovaj put uspio je uraditi šest.
„Prošle godine sam bio jači. Sad mogu samo šest. Nema, snaga izdaje.“
Šest sklekova možda nekome ne znači mnogo. Ali u 93. godini to je pobjeda. To je dokaz da duh može ostati mlad i kad tijelo polako posustaje.
Djed Šefo nema mnogo zahtjeva od života. Ne traži bogatstvo, ni velike promjene. Samo malo razgovora, poneku šalu, i nekoga s kim bi podijelio kafu.
A dok takva osoba ne zakuca na njegova vrata, on će sa svojih šest sklekova i bez vrećice lijekova nastaviti da prkosi godinama, da se šali i da, uprkos samoći, ostane čovjek velikog srca.
