Ta ograničena količina dodatno naglašava koliko bi eventualna upotreba bila pažljivo birana i vjerovatno simbolički snažna, gotovo demonstrativna.
U vojnim krugovima već neko vrijeme kruži jedna ista rečenica, izgovorena tiho, ali sa jasnom težinom: SAD razmatraju da po prvi put upotrijebe hipersonično oružje.
U fokusu je sistem koji nosi neobično ime – „Tamni orao“, i sada se, prema informacijama iz više izvora, razmatra njegovo slanje na Bliski istok, u scenariju koji direktno uključuje Iran.
Zahtjev dolazi iz Centralne komande SAD i nije rutinski. Naprotiv, traži se konkretna promjena odnosa snaga na terenu – sistem koji može da pogodi ciljeve duboko unutar teritorije Irana, prije svega lansere balističkih raketa koji su, kako se navodi, pomjereni van dometa postojećih sredstava.
Upravo tu leži ključna tačka cijele priče: dosadašnji sistem „Precizni udar“, iako sposoban da gađa ciljeve na udaljenosti većoj od 480 kilometara, više ne pokriva kritične pozicije.
„Tamni orao“ bi, u tom smislu, predstavljao potpuno novu dimenziju. Njegov prijavljeni domet prelazi 2.700 kilometara, što ga stavlja u kategoriju oružja koje mijenja pravila igre.
Precizni tehnički podaci i dalje ostaju pod oznakom tajnosti, ali ono što je poznato jeste da se radi o hipersoničnoj raketi koja leti brzinom većom od pet puta od brzine zvuka, uz mogućnost manevrisanja tokom leta kako bi izbjegla presretanje.
Zanimljivo je da se ovo oružje razvijalo godinama, uz niz odlaganja. U međuvremenu su Rusija i Kina već rasporedile sopstvene verzije hipersoničnih sistema, što dodatno pojačava pritisak na Vašington da konačno napravi konkretan potez.
Upravo zbog toga ovaj zahtjev Centralne komande ne djeluje kao izolovan incident, već kao dio šire strategije.
U pozadini svega nalazi se još jedna važna činjenica: „Tamni orao“ je primarno dizajniran da probije napredne sisteme protivvazdušne odbrane kakve razvijaju Rusija i Kina. To znači da se ne radi samo o regionalnom odgovoru na situaciju u Iranu, već o testiranju kapaciteta u mnogo širem geopolitičkom kontekstu.
Prema podacima koje prenosi Blumberg, svaka raketa kompanije Lokid Martin košta oko 15 miliona dolara, a ukupno ih nema više od osam. Ta ograničena količina dodatno naglašava koliko bi eventualna upotreba bila pažljivo birana i vjerovatno simbolički snažna, gotovo demonstrativna.
Ipak, odluka još nije donijeta. Izvor upoznat sa situacijom, koji je insistirao na anonimnosti, navodi da se zahtjev razmatra, ali da političko i vojno rukovodstvo još uvijek vaga posljedice.
U tom vakuumu, između zahtjeva sa terena i konačne odluke, ostaje otvoreno pitanje – da li će „Tamni orao“ zaista poletjeti i da li će upravo Bliski istok postati mjesto gdje će SAD prvi put pokazati svoju hipersoničnu kartu.
Jer ako se to desi, teško je vjerovati da će sve ostati na jednom potezu.
IZVOR: Hayat.ba
