Bivši predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik ima neobičan talenat. Gdje god da ode, pronađe “baštinu” koja mu može poslužiti kao diplomatska rekvizita. Jednom je to bila pozlaćena ikona, uručena kao poklon visokom dužnosniku Ruske Federacije. Danas je to Sarajevska hagada, za koju iz Jerusalema najavljuje da će je “vratiti” u Izrael.
Razlika je u scenografiji i publici, a obrazac je isti. Kulturni predmet se izvuče iz stručnog, institucionalnog i pravnog okvira pa se pretvori u valutu političkog dodvoravanja.
Ikona, poklon i međunarodni incident
U decembru 2020. Dodik je, tada kao član Predsjedništva BiH, tokom posjete ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, uručio poklon koji je ubrzo postao problem, pozlaćenu ikonu za koju su se pojavile tvrdnje da potiče iz Luganska u istočnoj Ukrajini. Ukrajinska strana je tražila objašnjenja, a priča je ušla u međunarodne medije kao primjer mogućeg spornog porijekla kulturnog dobra.
Rusija je nakon izbijanja skandala saopštila da će ikonu vratiti Bosni i Hercegovini dok se ne razjasni porijeklo. Istovremeno, Tužilaštvo BiH je formiralo predmet i provodilo provjere. Ipak, u septembru 2023. Tužilaštvo BiH je donijelo naredbu o neprovođenju istrage.
Ali, čak i kad pravni epilog ne potvrdi krivično djelo, politička šteta ostaje. Jedna država i njene institucije izgledale su kao da ne znaju ni šta se poklanja, ni otkud predmet dolazi, ni ko je za provjeru nadležan. Skandal se nije rodio iz “brige za kulturu”, nego iz potrebe da se ostavi utisak pred moćnim sagovornikom.
Hagada: “Vraćanje” onoga što nikada nije otišlo
Jučer, u Jerusalemu Dodik ponavlja istu grešku, samo mijenja adresu i simbol. On najavljuje da će na sastanku s predsjednikom Izraela Isakom Hercogom predložiti da se Sarajevska hagada “vrati u Izrael”, uz tvrdnju da je postala predmet političke zloupotrebe jevrejske kulturne baštine.
Problem je što se radi o izjavi koja se sudara s osnovnim činjenicama. Sarajevska hagada nikada nije bila u Izraelu da bi se mogla vratiti. Riječ je o iluminiranom rukopisu jevrejske tradicije, koji potječe iz srednjovjekovne Španije, a u Bosni i Hercegovini se čuva kao jedan od najvrednijih muzejskih eksponata. Smještena je u Zemaljskom muzeju BiH, a Muzej ju je otkupio 1894. godine od porodice Koen.
Dakle, ovdje nije riječ o nenamjernom lapsusu. Ovdje je riječ o političkom nastupu koji počiva na konstrukciji. Kulturno dobro se predstavlja kao predmet povrata, iako se radi o artefaktu čija je historijska i vlasnička priča vezana za Sarajevo i Zemaljski muzej BiH.
Zajednički imenitelj: Ulizivanje kroz artefakte
Ikona i hagada nemaju ništa zajedničko po porijeklu, religijskom značenju ni kulturnom kontekstu. Zajedničko im je – Dodik.
U oba slučaja, on nastupa kao da je kulturna baština njegov lični diplomatski fond. Ruskom dužnosniku se daje ikona, kao signal političke bliskosti s Rusijom. Hercogu se “nudi” Hagada – signal političke bliskosti s Izraelom, uz poruku da je Dodik taj koji razumije i štiti jevrejsku baštinu bolje od Sarajeva.
U oba slučaja, kulturni predmet nije tretiran kao ono što jeste, a to je muzejski, historijski i pravno definisan artefakt, nego kao simbol kojim se pokušava kupiti naklonost moćnika. Razlika je samo u tome što se kod ikone bar radilo o “poklonu” (iako problematičnom), dok se kod hagade radi o retoričkom preuzimanju prava koje Dodik realno nema. Hagada je dio zbirke državne kulturne institucije, a ne privatna imovina razvlaštenog političara na turneji.
“Briga” za hagadu, a neprijateljstvo prema instituciji koja je čuva
Sarajevska hagada se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, instituciji čiji status i finansiranje godinama nisu sistemski riješeni. Državne vlasti nakon rata nisu preuzele osnivačka prava i budžetsku obavezu, između ostalog zbog protivljenja političara iz Republike Srpske te da institucije preživljavaju uglavnom kroz projekte i vlastite prihode.
To nije apstraktna tvrdnja, politička praksa je vidljiva i u konkretnim primjerima. Još 2019. godine, Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a javno je osudilo odluku Vijeća ministara BiH da se pomogne Zemaljskom muzeju (kroz troškove grijanja), nazivajući to “nezakonitim” i “protivustavnim”, uz poruku da je kultura nadležnost entiteta/kantona i da se time pokušava izvršiti “prijenos nadležnosti” na nivo BiH.
I kada je visoki predstavnik dao rok institucijama vlasti da sistemski riješe status državnih kulturnih ustanova, Klix.ba je u januaru 2025. objavio da se ta tema skidala s dnevnog reda Vijeća ministara zbog protivljenja ministara iz Republike Srpske.
Zato Dodikova priča o brizi za hagadu zvuči kao politička gluma; pred inostranim moćnicima on se predstavlja kao zaštitnik, a u domaćem sistemu njegova politička linija godinama osporava i blokira mehanizme koji bi instituciji čuvaru obezbijedili normalan status i stabilno finansiranje.
Drugim riječima, hagada mu je danas važna kao simbol pred izraelskim zvaničnicima. Zemaljski muzej, kao državna institucija, godinama mu je politički sporan kao koncept.
Od “poklona” do “povrata”
Kada se sve sabere, ikona i hagada postaju dvije epizode iste logike političara na zalasku karijere. Kultura se koristi kao pokušaj oživljavanja njegovog imidža, a ne za javni interes. Institucije se zaobilaze, kustosi, stručnjaci, zakonske procedure, vlasnički i osnivački odnosi, sve je sporedno u odnosu na poruku koju posrnuli političar želi poslati.
Nastaje međunarodna neprijatnost, a to su kod ikone sumnje u porijeklo i potreba da se poklon vraća i provjerava; dok kod hagade imamo javnu izjavu koja je historijski neodbranjiva (“vraćanje” tamo gdje nije bila).
U oba slučaja, Dodik se ponaša kao da su kulturna dobra dio njegovog ličnog inventara. Danas se poklanjaju, sutra “vraćaju”, prekosutra komentarišu, sve zavisno od publike i trenutne koristi.
Izvor: Klix.ba
