Kada prosječan čitatelj zapadnih medija danas čita o Iranu, pred očima mu se najčešće stvara ista slika: masa fanatičnih ljudi na ulicama Teherana koji pale američke zastave i uzvikuju “Smrt Americi”, koju predvode muškarci u crnim odorama.
Narativ koji se već decenijama servira svjetskoj javnosti sugeriše da je neprijateljstvo Irana prema Sjedinjenim Američkim Državama iracionalno, isključivo vjerski motivisano i ukorijenjeno u nekoj dubokoj, civilizacijskoj mržnji prema “zapadnim vrijednostima”, demokratiji i slobodi.
Međutim, historijska istina je daleko kompleksnija, i za Washington, znatno neugodnija. Sukob na relaciji Teheran – Washington nije počeo 1979. godine Islamskom revolucijom, niti je njegov korijen u teološkim razlikama između islama i kršćanstva.
Da bismo razumjeli zašto su ove dvije nacije u ratu, potrebno je otići dalje u historiju. Prava priča o američko-iranskom neprijateljstvu je priča o nafti, imperijalizmu, prevratima koje je orkestrirala CIA i decenijama sistemskog gušenja iranskog suvereniteta.
Istočni grijeh: Kako je CIA ubila iransku demokratiju (1953)
Sve je počelo mnogo prije ajatolaha Homeinija. Početkom 1950-ih, Iran je bio na pragu da postane moderna, sekularna demokratija. Na čelu vlade bio je Mohammad Mosaddegh, izuzetno popularan demokratski izabran premijer. Mosaddegh nije bio vjerski motivisan; bio je sekularni nacionalista, obrazovan na Zapadu, čiji je jedini “grijeh” bio taj što je vjerovao da bogatstvo Irana pripada iranskom narodu.
U to vrijeme, iranskom naftom je gospodarila Anglo-iranska naftna kompanija (AIOC), preteča današnjeg giganta British Petroleuma (BP). Britanci su izvlačili ogromno bogatstvo iz iranskog tla, dok su iranskim radnicima ostajale mrvice, a država živjela u siromaštvu. Mosaddegh je 1951. godine povukao potez koji će mu zapečatiti sudbinu: nacionalizovao je iransku naftnu industriju.
London je bio bijesan. Nakon neuspješnih embarga i prijetnji, Britanci su se obratili svojim saveznicima u Washingtonu. Iako je administracija Harryja Trumana isprva oklijevala, dolaskom Dwighta Eisenhowera u Bijelu kuću stvari se mijenjaju. Prikazujući Mosaddegha kao potencijalnog komunističkog simpatizera (što je bio omiljeni izgovor Hladnog rata), Washington daje zeleno svjetlo za akciju.
U augustu 1953. godine, američka obavještajna agencija CIA, u saradnji sa britanskim MI6, pokreće zloglasnu Operaciju Ajax. Kroz potkupljivanje novinara, plaćanje uličnih bandi da izazovu haos i korumpiranje vojnih oficira, CIA je uspjela srušiti demokratski izabranu vladu. Mosaddegh je uhapšen i stavljen u kućni pritvor do kraja života, a na vlast je apsolutistički vraćen šah Mohammad Reza Pahlavi.
Ovaj trenutak je “istočni grijeh” američko-iranskih odnosa. Sjedinjene Države, zemlja koja se svijetu predstavljala kao svjetionik demokratije, hladnokrvno je zadavila iransku demokratiju u povoju, isključivo radi korporativnih profita i geopolitičke kontrole. Iranski narod to nikada nije zaboravio.
Zlatno doba i najveća historijska ironija: Kako je Amerika pokrenula iranski nuklearni program
Nakon svrgavanja demokratski izabranog premijera Mosaddegha 1953. godine, uslijedilo je razdoblje koje se u Washingtonu smatralo “zlatnim dobom” američko-iranskih odnosa. Šah Mohammad Reza Pahlavi, svjestan da svoju krunu duguje CIA-i, širom je otvorio vrata američkom kapitalu, vojsci i političkom uticaju. Iran je preko noći postao najvažniji saveznik SAD-a na Bliskom istoku, “policajac Zaljeva” zadužen za čuvanje zapadnih interesa i blokiranje sovjetskog uticaja.
U godinama koje su uslijedile, odnosi su bili, iz perspektive američke administracije, besprijekorni. Vojna i ekonomska saradnja je cvjetala. Šah je naftnim dolarima kupovao najmodernije američko oružje u nezamislivim količinama (Iran je bio jedina zemlja kojoj je SAD prodao svoje tada najnaprednije borbene avione F-14 Tomcat), dok su američke korporacije dobijale najunosnije ugovore za modernizaciju iranske infrastrukture.
Ipak, najveća i najmračnija historijska ironija ovog perioda leži u onome zbog čega su dvije zemlje danas u ratu: iranski nuklearni program.
Nuklearni program zbog kojeg Zapad danas Iranu nameće drakonske sankcije nije počeo u tajnim podzemnim bunkerima pod komandom ajatolaha. Njega je direktno inicirao, finansirao i tehnološki opremio Washington. U sklopu američkog programa “Atomi za mir” (Atoms for Peace) koji je pokrenuo predsjednik Dwight Eisenhower, SAD su 1957. godine potpisale civilni nuklearni sporazum sa Iranom.
Deset godina kasnije, 1967. godine, Sjedinjene Države su Teheranu isporučile prvi nuklearni reaktor (Tehran Research Reactor, TRR) snage 5 megavata. Šokantna činjenica za današnje pojmove jeste da je Amerika tada Iranu isporučila i visokoobogaćeni uranij (oružanog nivoa) potreban za njegovo pokretanje. Američki univerziteti, poput prestižnog MIT-a, dobili su zadatak da godinama školuju i obučavaju prve generacije iranskih nuklearnih fizičara i inženjera. Uz svesrdnu podršku američkih, francuskih i njemačkih kompanija, Šah je do kraja 70-ih planirao izgraditi čak 23 nuklearne elektrane.
Za Washington tada apsolutno nije postojao strah od “nuklearnog Irana”, naprotiv, oni su ga gradili. Ova historijska epizoda savršeno ilustruje srž problema: za Sjedinjene Američke Države problem nikada nije bila sama iranska nuklearna tehnologija, moć ili sposobnost bogaćenja uranija. Problem je isključivo pitanje ko tom tehnologijom upravlja i da li vlast u Teheranu prima naredbe iz Washingtona. Dok god je Iran bio američka ispostava, nuklearni reaktori su bili tretirani kao “darovi prijateljstva”.
Doba Šaha: Američki diktator i teror SAVAK-a
Nakon državnog udara 1953. godine, šah Pahlavi je vladao Iranom više od dvije decenije uz svesrdnu političku, finansijsku i vojnu podršku Washingtona. Za Ameriku, Šah je bio idealan saveznik: pouzdan čuvar naftnih polja, kupac milijardi dolara vrijednog američkog oružja i bedem protiv sovjetskog uticaja na Bliskom istoku.
Ali za iranski narod, Šahova vladavina bila je noćna mora. Kako bi održao apsolutnu vlast, Šah je, uz direktnu pomoć CIA-e i izraelskog Mossada, osnovao zloglasnu tajnu policiju SAVAK. SAVAK je postao sinonim za brutalnost. Hiljade političkih disidenata, studenata, ljevičara, ali i religijskih vođa, bilo je hapšeno, mučeno najstrašnijim metodama i ubijano.
Dok su američki predsjednici u Bijeloj kući nazdravljali sa Šahom nazivajući Iran “ostrvom stabilnosti”, ispod površine je ključao bijes. Ekonomska nejednakost je rasla; elita bliska dvoru se bogatila na nafti, dok je većina stanovništva živjela u bijedi. U očima prosječnog Iranca, Sjedinjene Američke Države nisu bile simbol slobode, već glavni sponzor diktatora koji ih tlači. Zapadizacija koju je Šah forsirao doživljavana je kao nasilni kulturni imperijalizam, a ne kao prirodni napredak.
Opsada ambasade: Racionalan strah ili terorizam?
Kada je 1979. godine Islamska revolucija konačno pomela Šahov režim, eksplodirala je decenijama nakupljana antiamerička frustracija. Iako je revolucija počela kao široka koalicija studenata, komunista, liberala i islamista, ajatolah Ruholah Homeini je, zahvaljujući organizaciji i harizmi, preuzeo kontrolu i uspostavio teokratski sistem vlasti.
Ključni trenutak koji je zacementirao američko-iransko neprijateljstvo bila je talačka kriza, kada su iranski studenti upali u američku ambasadu u Teheranu i uzeli 52 američka diplomata za taoce, držeći ih 444 dana. Zapadni mediji su ovo s pravom osudili kao kršenje međunarodnog prava, ali su rijetko objašnjavali zašto se to desilo.
Upad u ambasadu nije bio čin nasumičnog vjerskog ludila. Desio se neposredno nakon što su Sjedinjene Države dozvolile svrgnutom Šahu da dođe u Ameriku na liječenje. Za Irance, ovo je bio déjà vu. Sjetili su se 1953. godine, kada je Šah također pobjegao, a američka ambasada poslužila kao štab iz kojeg je CIA organizovala njegov povratak na vlast. Zauzimanje ambasade bilo je, iz ugla revolucionara, preventivni udar kako bi se spriječio novi američki državni udar. Za njih, ambasada nije bila diplomatsko predstavništvo, već “špijunsko gnijezdo”.
Krvave osamdesete: Podrška Saddamu i obaranje civilnog aviona
Ako je 1953. godina stvorila nepovjerenje, dešavanja tokom 1980-ih godina su stvorila čistu mržnju. Kada je irački diktator Saddam Hussein izvršio invaziju na Iran 1980. godine, započevši jedan od najkrvavijih ratova 20. stoljeća, Sjedinjene Države su, vođene principom “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”, stale na stranu Iraka.
Washington je Saddamu slao obavještajne podatke, ekonomsku pomoć, pa čak mu i olakšao nabavku materijala za oružje za masovno uništenje. SAD su znale da Saddam koristi hemijsko oružje (bojne otrove poput iperita i sarina) protiv iranskih vojnika i civila, ali su odlučile okrenuti glavu. Za Irance, gledati kako zapadni svijet priča o ljudskim pravima dok istovremeno podržava diktatora koji ih truje plinom, bio je vrhunac licemjerja koji nikada nisu oprostili.
Kao sol na ranu došao je 3. juli 1988. godine. Američka ratna krstarica USS Vincennes, patrolirajući u iranskim teritorijalnim vodama, ispalila je projektile i oborila Iran Air let 655, civilni putnički avion koji je letio na redovnoj liniji za Dubai. Poginulo je svih 290 putnika i članova posade, uključujući 66 djece. Sjedinjene Države nikada nisu uputile formalno izvinjenje za ovaj masakr, a kapetan krstarice je kasnije čak odlikovan “za izuzetno ponašanje”. U iranskoj kolektivnoj svijesti, ovo je bio jasan dokaz da Amerika ne mari za iranske živote.
Uništene prilike i sindrom “Osovine zla”
Nakon napada 11. septembra 2001. godine, činilo se da postoji tračak nade za pomirenje. Iran (koji se i ranije borio protiv Al-Kaide i talibana iz vlastitih ideoloških i geopolitičkih razloga) zapravo je tajno sarađivao sa SAD-om, pružajući im ključne obavještajne podatke za invaziju na Afganistan i rušenje talibanskog režima. Bilo je to rijetko pragmatično savezništvo.
Kako je Washington uzvratio? Predsjednik George W. Bush je početkom 2002. godine u svom govoru svrstao Iran u “Osovinu zla”, zajedno sa Irakom i Sjevernom Korejom. Ovaj potez je potpuno šokirao i ponizio reformističku vladu u Teheranu koja je zagovarala detant sa Zapadom. Bushov govor je dao krila iranskim tvrdolinijašima, koji su građanima mogli reći: “Eto, vidite. Amerikancima se ne može vjerovati. Čak i kad im pomažemo, oni nam prijete uništenjem”.
Ova lekcija o američkoj nepredvidivosti i aroganciji potvrdila se ponovo 2018. godine. Nakon godina mukotrpnih pregovora, Iran i svjetske sile potpisali su 2015. nuklearni sporazum (JCPOA). Iran je pristao na drastična ograničenja svog nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija. Svjetska agencija za atomsku energiju (IAEA) je iznova i iznova potvrđivala da se Iran striktno pridržava dogovora.
Ipak, dolaskom Donalda Trumpa, SAD jednostrano izlaze iz sporazuma i uvode najteže sankcije u historiji, s namjerom potpunog uništenja iranske ekonomije. Za iransku politiku, ovo je bio konačan dokaz da dogovor sa Amerikom ne vrijedi ni papira na kojem je potpisan, te da stvarni cilj Washingtona nije kontrola nuklearnog naoružanja, već isključivo promjena režima i povratak hegemonije na Bliskom istoku.
Neprijateljstvo između Irana i SAD nije sukob islama i kršćanstva, niti sukob diktature i “slobodnog svijeta”. To je školski primjer reakcije na agresivnu vanjsku politiku. Kada jednoj suverenoj naciji srušite demokratiju, postavite diktatora, naoružavate njene neprijatelje i konstantno joj prijetite ekonomskim i vojnim uništenjem, sasvim je logično da ćete stvoriti zakletog neprijatelja.
To se ponovo pokazalo i posljednjim američko-izraelskim napadom na Iran, koji se sasvim sigurno dodatno homogenizirao iranski narod u otporu i otklonu prema Washingtonu.
Da bi se razumio Iran, mora se shvatiti njihova perspektiva države koja je okružena američkim vojnim bazama, pod stalnom prijetnjom napada i sankcija. Sve dok se taj historijski kontekst američkog intervencionizma bude ignorisao i pravdao floskulama o tome kako “oni mrze našu slobodu”, mir između Washingtona i Teherana ostaće samo iluzija.
(klix.ba)
