Drevnim Egipćanima bolesti nisu bile strane, a istraživanje je pokazalo da su bili pogođeni nizom zaraznih bolesti, uključujući male boginje, tuberkulozu i gubu.
Na primjer, Ramzes V., četvrti faraon egipatske 20. dinastije, dobio je velike boginje, o čemu svjedoče ožiljci od velikih boginja na njegovom mumificiranom tijelu.
Iako je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 1980. godine službeno proglasila velike boginje iskorijenjenima u cijelom svijetu, je li moguće da bi tisuće godina kasnije novootkopane mumije mogle osloboditi velike boginje ili bilo koju drugu bolest iz svojih tijela?
Piers Mitchell, direktor Laboratorija za drevne parazite Sveučilišta u Cambridgeu i viši naučni saradnik u Odsjeku za arheologiju, rekao je da je to vrlo malo vjerovatno.
“Većina vrsta parazita umire u roku od godinu ili dvije” bez živog domaćina za kojeg bi se uhvatili, rekao je Mitchell za Live Science. “Ako čekate više od 10 godina, sve je mrtvo.”
Na primjer, virusi boginja poput malih boginja mogu se razmnožavati samo unutar stanica živog domaćina, prema Nacionalnom centru za biotehnološke informacije Nacionalne medicinske knjižnice pri Nacionalnom institutu za zdravlje (NIH). Bakterije koje uzrokuju tuberkulozu i gubu također zahtijevaju žive domaćine da bi preživjele, prema NIH-u.
Međutim, boginje se šire dodirom od osobe do osobe, dok tuberkuloza i guba obično putuju kapljicama iz nosa i usta, obično prolazeći kihanjem ili kašljanjem, prema NIH-u.
U slučaju gube, potrebno je produljeno izlaganje s nekim ko je bolestan da bi se proširila. To je zato što se dvije vrste bakterija koje uzrokuju bolest, poznate kao Mycobacterium leprae i Mycobacterium lepromatosis, sporo razmnožavaju, prema Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti.
Još jedan faktor koji smanjuje vjerovatnost da se netko razboli od mumije je degradacija DNK tokom vremena.
“Analizom možete otkriti da su svi dijelovi DNK ovih parazita prilično kratki. Umjesto da budu lijepi, dugi, zdravi lanci DNK, oni imaju samo 50 do 100 parova baza. Kao da je sve isjeckano, a to je zato što se DNK degradira i raspada. Ne postoji način da išta bude održivo nakon što se DNK raspadne – ništa se ne budi”, naveo je Mitchell.
Međutim, neki parazitski crijevni crvi, koji se šire izmetom, žive duže od drugih organizama i ne trebaju svi živi domaćini da bi preživjeli. Ipak, ni oni nisu velika briga.
“Oni mogu biti puno teži i mogu trajati nekoliko mjeseci, ponekad i nekoliko godina, ali nijedan od njih neće trajati hiljadama godina. Velika većina parazita umire kada domaćin umre jer nemaju načina da prežive”, rekao je Mitchell.
Čak i ako je slučajno da je jedan od tih drevnih organizama još uvijek živ i aktivan, maske, rukavice i druga zaštitna oprema koju istraživači nose kako bi spriječili kontaminaciju mumija također bi ih spriječila da se zaraze ili šire patogene.
Izvor: Klix.ba
