Posljednja sedmica februara obilježava se u svijetu kao Svjetska sedmica svjesnosti o poremećajima u ishrani. Tim povodom za naš portal govorila je magistra nutricionizma Semira Karijašević iz Tuzle.
Karijašević je dodiplomski i postdiplomski studij završila na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli, a trenutno je doktorantica na smjeru prehrambenog inžinjerstva na istom Fakultetu. Eksterni je auditor halal kvalitete pri Agenciji za certificiranje halal kvalitete u BiH, te vodi vlastiti nutricionistički centar u Tuzli.
Učenje kroz lični primjer
Kako djecu naučiti da zavole zdravu hranu?
Djeca uče prije svega gledajući, a tek onda slušajući. Ako mi kao odrasli ne živimo ono što govorimo, djeca nam neće vjerovati. Ne zato što su tvrdoglava, nego zato što su iskrena. Najsnažnija metoda učenja je lični primjer.
Ako roditelj jede povrće s gađenjem, preskače obroke ili stalno govori da je „na dijeti“, dijete dobija poruku da je odnos prema hrani nešto problematično. Ako, s druge strane, vidi da roditelj jede raznovrsno, s uživanjem, bez krivnje dijete uči da je hrana nešto normalno, lijepo i sigurno.
Drugi važan element je razgovor. Djeci treba pričati zašto nešto jedemo, a ne samo šta jedemo. Objašnjavati koristi, povezivati hranu sa njihovim interesima: sport, energija, koncentracija, lijepa koža, snažan imunitet. I isto tako, iskreno objasniti i koje su posljedice česte konzumacije hrane koja je nutritivno siromašna. Ne kroz strah, nego kroz razumijevanje.
Kada treba početi i na koji način?
Nikada nije prerano. Zapravo, ovaj proces počinje i prije rođenja, izborima koje majka pravi u trudnoći. Nastavlja se kroz dojenje, kroz način na koji se uvodi dohrana, kroz atmosferu za stolom, kroz poruke koje dijete dobija o hrani i tijelu.
Svaka faza djetinjstva ostavlja trag. Ono što dijete jede u ranom uzrastu utiče na njegov ukus, njegov metabolizam, njegov odnos prema hrani u adolescenciji i odrasloj dobi. Zato zdrave navike nisu nešto što se „uvodi kasnije“, one se grade polako, svakodnevno, bez drame i bez savršenstva.
Jedan primjer iz prakse je porodica koja je počela sa malim promjenama: zajednički obroci bez telefona, uključivanje djece u pripremu hrane, biranje namirnica zajedno u trgovini, davanje djetetu osjećaja izbora i kontrole. Rezultat nije bio samo bolja prehrana, nego bolji odnos djeteta prema sebi, veće povjerenje i manje konflikta oko hrane.
Kako roditelji i odgajatelji mogu pomoći u razvijanju zdravih prehrambenih navika kod djece od njihove najranije dobi?
Najvažniji alat koji roditelji i odgajatelji imaju nije jelovnik, nego vlastito ponašanje. Djeca ne usvajaju navike iz onoga što im govorimo, nego iz onoga što svakodnevno gledaju.
Zdrave navike se ne uvode silom, zabranama i kontrolom, nego kroz mir, dosljednost i primjer. Tamo gdje je potrebno, promjena treba biti zajednička, cijela porodica ide u tom smjeru, bez dramatiziranja i bez poruke da „nešto s djetetom nije u redu“.
Djeci treba dati prostor i vrijeme da neku naviku usvoje kroz vlastitu želju i razumijevanje. Jer navike koje se grade kroz pritisak vrlo često nestanu čim nestane kontrola. A tada se dijete često vraća starim obrascima, ponekad i intenzivnije nego prije. Dugoročno, to ne vodi zdravlju, nego produbljivanju problema.
Zato je cilj da dijete ne bude poslušno, nego svjesno. Da razumije zašto nešto radi i da to radi iz brige prema sebi, a ne iz straha od kazne ili kritike.
Poremećaji jedenja utiču na fizičko i psihičko zdravlje djece i tinejdžera
Koliko je zahtjevno uspostaviti zdrave prehrambene navike kod onih koji već imaju probleme u prehrani?
To je proces koji je zahtjevan, ali ne i nemoguć. I nikada ne bi trebao biti odgovornost samo jedne osobe ili jedne struke. U idealnom slučaju u proces trebaju biti uključeni i nutricionista i psihoterapeut, jer ovdje ne liječimo samo odnos prema hrani, nego i odnos prema sebi.
Važno je da dijete dobije sigurnost, a roditelji jasnoću. Da znaju šta da rade, kako da reaguju, kako da pomognu, ali i kako da ne pogoršaju stanje nenamjerno. Posebno su važni oni „kritični trenuci“ kada porodica ostane sama s problemom, tada moraju imati alate, smjernice i podršku.
Na koji način poremećaji u prehrani utječu na kvalitet života djece i tinejdžera koji boluju od ovih oboljenja?
Poremećaji u prehrani ne utiču samo na tijelo, oni duboko zadiru u način na koji dijete doživljava samo sebe. Djeca i tinejdžeri s poremećajima u prehrani vrlo često razvijaju trajni osjećaj nesigurnosti, nezadovoljstva sobom i vlastitim tijelom. Taj unutarnji nemir postaje njihova svakodnevica. Često su stalno u stanju napetosti, svaka mala promjena, komentar, pogled ili situacija može ih vratiti u osjećaj beznađa, straha ili osjećaja da „nisu dovoljno dobri“.
Kako djeca odrastaju, postaju sve osjetljivija na poruke iz okoline. I komentar koji nije direktno upućen njima mogu doživjeti lično. Društvene mreže dodatno pojačavaju taj pritisak, jer stvaraju nerealne standarde izgleda i ponašanja koje je praktično nemoguće dostići. Djeca to ne racionaliziraju, oni to pokušavaju živjeti. I često u tom pokušaju izgube kontakt sa sobom.
S druge strane, posljedice su i fizičke. Poremećaji u prehrani mogu voditi u pothranjenost, malnutriciju, pretilost, hormonalne poremećaje, slabljenje imuniteta, probleme s koncentracijom, rastom i razvojem. U takvom stanju i obična virusna infekcija može imati teži tok nego kod zdrave djece. Drugim riječima, poremećaji u prehrani utiču istovremeno na emocionalno, psihičko i fizičko zdravlje djeteta i samim tim ozbiljno narušavaju kvalitet njegovog života.
Kako pomoći djeci i tinejdžerima da razviju pozitivno mišljenje o svome tijelu kroz učenje o zdravoj ishrani?
Prije svega kroz ljubav, strpljenje i odnos bez pritiska. Djeca ne grade odnos prema svome tijelu iz brojeva i pravila, nego iz osjećaja. Ako dijete stalno osjeća da mora nešto „popraviti“ na sebi, da nešto s njim nije u redu, tada nijedna prehrambena smjernica neće donijeti mir. Zato je važno da poruka uvijek bude: tvoje tijelo nije problem, tvoje tijelo je vrijedno brige.
Djeci treba objašnjavati da hrana nije samo gorivo ili kalorija, nego gradivni materijal za njihovo tijelo. Svaki zalogaj učestvuje u izgradnji njihovih kostiju, mišića, mozga, hormona, imuniteta. Kada dijete to razumije, odnos prema hrani se mijenja, a hrana prestaje biti neprijatelj ili nagrada i postaje oblik brige o sebi.
Jedan lijep primjer iz prakse je dijete koje je imalo otpor prema povrću, jer ga je doživljavalo kao „dosadno i beskorisno“. Kada smo zajedno kroz razgovor, slike i objašnjenja povezali špinat sa snagom mišića, mrkvu s vidom, ribu s koncentracijom i pamćenjem, dijete je počelo gledati hranu drugačije. Ne kao obavezu, nego kao alat koji mu pomaže da bude jače, brže, fokusiranije. To je ogromna razlika.
Zašto je važno konsultirati nutricioniste pri kreiranju menija za djecu i tinejdžere sa sklonošću poremećajima u prehrani? I da li je važno to činiti i kada dijete još ne pokazuje probleme?
Kod djece i tinejdžera koji već imaju poteškoće u odnosu prema hrani, stručno vođenje je ključno. Roditelji su emocionalno duboko uključeni i to je potpuno prirodno. Ali upravo zbog te uključenosti često ne mogu jasno sagledati problem, niti znaju kako reagovati bez da ga nenamjerno pogoršaju.
Nutricionista donosi objektivnost, znanje i strukturu. Pomaže da se problem sagleda cjelovito, ne samo kroz hranu, nego kroz razvoj, emocije, navike, okruženje. I pomaže roditeljima da dobiju smjernice koje im daju sigurnost i rasterećenje.
Kod djece koja još ne pokazuju znakove poremećaja, razgovor s nutricionistom ima preventivnu vrijednost. To je prilika da se provjeri kako dijete razumije hranu, kakav odnos gradi prema svome tijelu i da se učvrste zdravi temelji prije nego se pojave problemi. U tom smislu, nutricionista nije „posljednja stanica“, nego saveznik u očuvanju zdravlja.
Šta pokazuju Vaša dosadašnja iskustva iz prakse o svjesnosti o problemima jedenja u našem okruženju?
Moje iskustvo, nažalost, pokazuje da svijest o ozbiljnosti ovih problema još uvijek nije na nivou na kojem bi trebala biti. Čak i kada su promjene u ponašanju djeteta očigledne, povlačenje, opsesivno razmišljanje o hrani, težini ili izgledu, često ne postoji osjećaj hitnosti da se nešto poduzme.
Nerijetko se reagira kasno ili iz pogrešnih motiva, iz straha od osude okoline, iz brige „šta će ljudi reći“, ili tek kada problem već uzme ozbiljne razmjere. Roditelji često nisu loše namjere, ali su zbunjeni, preopterećeni informacijama i ne znaju kome vjerovati.
U isto vrijeme, djeca su izložena ogromnom pritisku društvenih mreža koje postavljaju nerealne standarde tijela, uspjeha i sreće. Djeca pokušavaju dostići nešto što ne postoji i pritom gube osjećaj vlastite vrijednosti. To je obrazac koji sve češće viđamo.
S kojim se poremećajima roditelji djece ili tinejdžeri najčešće obraćaju za pomoć?
Najčešći razlog dolaska u naš nutricionistički centar je pretilost, ali sve češće i anoreksija te bulimija. Ono što posebno zabrinjava jeste dob, radi se o djeci i tinejdžerima u rasponu od 10 do 16 godina i češće su to djevojčice nego dječaci.
Ovo nije samo statistika, ovo je ozbiljna društvena slika. I zato smatram da moramo graditi sistem koji će biti siguran, dostupan i pouzdan i za djecu i za roditelje. Sistem u kojem neće biti straha, srama ni stigme, nego razumijevanje, znanje i podrška.
Iz Vašeg iskustva, da li doktori upućuju djecu i tinejdžere sa poremećajima u prehrani nutricionistima?
Iz mog dosadašnjeg iskustva, roditelji su se najčešće javljali samoinicijativno iz vlastite brige i osjećaja da nešto nije u redu. Prema njihovim riječima, nisu uvijek bili jasno upućeni od strane ljekara da postoji problem ili da bi se u budućnosti mogli razviti ozbiljniji poremećaji.
Naravno, ovo su samo iskustva iz mog rada i ne predstavljaju sliku cijelog sistema. Postoji mnogo ljekara koji rade izuzetno savjesno, prepoznaju problem na vrijeme i upućuju djecu i porodice na odgovarajuće stručnjake iz različitih oblasti. I upravo takva saradnja, između pedijatara, psihologa, psihijatara i nutricionista, daje najbolje rezultate.
Jer poremećaji u prehrani nisu problem jedne struke. To je kompleksno stanje koje traži timski, pažljiv i koordiniran pristup u centru kojeg uvijek mora biti dijete i njegova dobrobit.
Zašto je prisustvo nutricionista i njihovih savjeta na društvenim mrežama i u medijima važno za razvijanje zdravog odnosa prema izgledu kod djece i mladih?
Zato što su društvene mreže danas jedan od glavnih izvora informacija, ali i pritiska za djecu i mlade. Tamo se svakodnevno susreću s porukama koje sugeriraju kako bi trebali izgledati, šta bi trebali jesti, kako bi trebali živjeti i vrlo često te poruke nemaju veze sa zdravljem, nego sa estetikom, trendovima i idealima koji su nerealni i nedostižni.
U takvom okruženju je izuzetno važno da djeca i tinejdžeri imaju pristup sadržajima koji su utemeljeni na znanju, nauci i stvarnom zdravlju, a to su upravo sadržaji koje mogu ponuditi nutricionisti i drugi zdravstveni stručnjaci. To im pomaže da razviju kritičko razmišljanje: da razlikuju šta je realno, šta je zdravo, a šta je samo vizuelno privlačno, ali potencijalno štetno.
Nutricionisti mogu pomoći da se hrana i tijelo prestanu posmatrati isključivo kroz prizmu izgleda, a počnu kroz prizmu funkcije, zdravlja i dugoročnog blagostanja. Time se fokus pomjera sa „kako da izgledam“ na „kako da se osjećam i funkcionišem“.
Zašto je važno da postoji ravnoteža između stvarnog života i onoga što se prikazuje na mrežama?
Djeca i tinejdžeri često nemaju razvijene filtere za razlikovanje stvarnog od idealiziranog sadržaja. Ono što vide na mrežama doživljavaju kao normu i ako se u tu normu ne uklapaju, razvijaju osjećaj da s njima nešto nije u redu.
Zato je važno da na društvenim mrežama postoji balans između savršenih slika i stvarnog života. Između filtriranih tijela i stvarnih tijela. Između brzih rješenja i stvarnih, sporih i održivih procesa.
Kvalitetan, stručan i human sadržaj pomaže mladima da razumiju posljedice nezdravih obrazaca ishrane, restrikcija, dijeta i opsesija hranom. Pomaže im da shvate da zdravlje nije trend i da tijelo nije projekat, nego sistem o kojem treba brinuti s poštovanjem.
Drugim riječima: prisustvo nutricionista u medijima nije samo informativno, ono je zaštitno. Ono gradi otpornost kod djece i mladih prema nerealnim standardima i pomaže im da razviju zdrav, stabilan i realan odnos prema sebi.
Izvor: TuzlaInfo.ba
