Skoro mjesec nakon odlaska u zasluženu penziju, rudar iz pogona Begići – Bištrani Rudnika mrkog uglja Kakanj Rahman Muminović i dalje se budi u 4.30 ujutro. Nakon 29 godina rada u rudniku, ostala je navika da se probudi prije zore, jer do radnog mjesta, iz Visokog, gdje živi, trebao je putovati 52 kilometra.
Od 7. januara 1997. godine, kada je zaradio prvu dnevnicu, nikada nije zakasnio na posao, nije imao ni dana bolovanja, pa mu zdravstvena knjižica praktično nije ni trebala. U rudniku je radio na svim radnim mjestima u podzemnoj eksploataciji – od NK radnika, pratioca nadzornika vjetrenja, dežurnog nadzornika širokog čela i smjenskog nadzornika ventilacije, do pozicije zamjenika poslovođe. Novi radnik u pogonu nije počinjao raditi bez njegove pomoći i podrške, dok je Rahman svaki izlazak iz jame doživljavao kao ponovno rođenje.
Komorat koji svojom životnom pričom može predstavljati inspiraciju mnogima, samo je jedan iz generacija koje su svojim radom obnavljale, zagrijavale i osvjetljavale ovu zemlju. Još se ne predaje, otpremninu čeka, penzija nedovoljna, pa će se nastaviti baviti peradarstvom. S pjesmom, kao što često zna, a što danas mogu samo pošteni ljudi mirne savjesti, navikli da svaki uspjeh ostvare napornim radom.
