Ako se papini stavovi smatraju ljevičarskim, onda se da zaključiti da je svaki religijski poslanik, historijski gledano, također ljevičar…
Posljednjih dana u medijima se predsjednik Trump obračunava s papom Leo-om (Lavom) XIV, govoreći da je papa previše liberalan i da treba prestati ugađati radikalnoj ljevici, ne shvatajući, ili možda samo zaboravljajući, jer je po svojim prijašnjim izjavama i sam veliki vjernik, da je religija sama po sebi primarno “pro-ljevičarska” ako se gledaju njeni prvobitni pogledi i ono što su neki od ključnih poslanika “predavali”.
Ako se papini stavovi smatraju ljevičarskim, onda se da zaključiti da je svaki religijski poslanik, historijski gledano, također ljevičar, ukoliko se kao kriteriji uzmu borba za pravo na život, humano ponašanje, suprotstavljanje nasilju i besmislenom ratu.
Kao odgovor američkoj administraciji, Vatican News je u svom novom članku „Pape i ratovi u modernom dobu“ dao opsežnije objašnjenje koje bi moglo pojasniti MAGA političkoj grupi zašto je u ljudskoj prirodi da se u ovom stoljeću suprotstavi bilo kakvom ratu.
Tekst naglašava da „suočeni s razornom moći modernog oružja vrlo je teško govoriti, kao što se to činilo u prošlim stoljećima, o mogućnosti ‘pravednog rata’“. Već 1960-ih papa John (Ivan) XXIII. napisao je da u atomskom dobu postaje gotovo nemoguće smatrati rat instrumentom pravde. U istom duhu stoji i papa Leo (Lav) XIV., koji mir čini jednom od središnjih tema svog pontifikata.
Tekst dalje navodi da razmišljanja temeljena na teologiji prošlih stoljeća i mogućim opravdanjima za rat ne uzimaju u obzir činjenicu da su se, u vrijeme kada su ti teolozi pisali, ratovi vodili mačevima i toljagama, a ne savremenim smrtonosnim oružjem.
Historijski kontekst
Uloga pape je oduvijek bila i politička. Nažalost, kroz historiju nismo uvijek svjedočili pozitivnim političkim momentima od strane Vatikana. Historijski gledano, pape nisu uvijek bili pacifisti; neki su pokretali ili podržavali vojne akcije, poput pozivanja na Križarske ratove od strane pape Urban-a II, progona i inkvizicije žena (tzv. “vještica”) za vrijeme pape John-a (Ivana) XXII u 14. stoljeću, te davanja pismenog ovlaštenja inkvizitorima od strane pape Inocent-a VIII stoljeće kasnije. Tu je i vješta šutnja, pa čak i djelimična saradnja s Musolinijevim režimom od strane pape Pius-a XI i u manjoj mjeri pape Pius-a XII.
Svi ovi historijski momenti targetirali su manjine i marginalizirane grupe u društvu tj. žene, muslimane, jevreje, Rome i druge etničke zajednice. Ideja da američka administracija želi da papa ostane po strani i postane još jedno ime na toj listi predstavlja ozbiljan problem.
Ipak, uprkos ovim izuzecima, prošlo i ovo stoljeće svjedoče snažnoj i dosljednoj kritici rata od strane Vatikana, posebno od kraja Drugog svjetskog rata do danas.
Moderne pape (20. i 21. stoljeće) osuđuju rat kao neuspjeh čovječanstva, „sramotnu kapitulaciju“ pred zlom i neučinkovito sredstvo za postizanje pravde. U pravilu zagovaraju razoružanje, mir i diplomatsko rješavanje sukoba. Nedavne pape, uključujući papu Leo-a/Lava XIV. i papu Francis-a/Franju, naglašavaju da rat nikada nije neizbježan i da predstavlja bolan poraz humanosti.
Izjave i postupci nedavnih papa
Papa Leo (Lav) XIV. zauzima čvrst stav da „Bog odbacuje molitve onih koji vode rat“ i tvrdi da rat više nije alat pravde.
Papa Francis (Franjo) rat je nazivao „neuspjehom politike i čovječanstva“, često pozivao na mir i osuđivao trgovinu oružjem. U svom tekstu ‘Fratelli tutti’ (Sva Braća) navodio je da se rat često opravdava „navodno humanitarnim, obrambenim ili preventivnim razlozima“, uz manipulaciju informacijama, te da je „u posljednjim decenijama svaki rat bio proglašen opravdanim“.
Papa Benedict (Benedikt) XVI. je naglašavao „glas Isusa“ kao glas mira.
Papa John Paul (Ivan Pavao) II. osudio je rat u Iraku, nazivajući ga prijetnjom čovječanstvu i neuspjehom diplomacije. Njegova posjeta našoj zemlji, kao i planovi da je posjeti tokom rata, poslali su snažnu poruku o važnosti mira.
Papa Paul (Pavao) VI. uputio je historijski apel Ujedinjenim nacijama 1965. godine, izgovarajući famoznu rečenicu: „Nema više rata, nikad više rata!“.
Papa John (Ivan) XXIII. u tekstu ‘Pacem in Terris’ (Mir na Zemlji) tvrdio je da u atomskom dobu rat nije racionalan instrument.
Papa Benedict (Benedikt) XV. tokom Prvog svjetskog rata je sukob nazvao „beskorisnim klanjem“.
Pored pape Ivana Pavla II i pape Franje, koji su posjetili Bosnu i Hercegovinu u poslijeratnom periodu, mnoge pape su obilazili i druge krizne regije svijeta, od Iraka i Afrike do Azije i Filipina, promovišući mir, humanost i zajedništvo.
Uprkos jasnim stavovima modernih papa koji biraju humanost i mir, predsjednik SAD-a je i dalje odlučio kritizirati papu kao da je riječ o izoliranom slučaju, a ne o kontinuitetu dugogodišnje politike Vatikana.
Ipak, postoji i paradoksalno pozitivan aspekt ove političke krize. Trumpove riječi i ponašanje uspjele su ujediniti ljude različitih religijskih i političkih uvjerenja, među njima muslimane, jevreje, kršćane različitih denominacija, ali i ateiste i agnostike, te i mnoge hinduse, budiste i ostale individue koje nemaju poveznicu sa ovom monoteističkom religijom, u podršci poglavaru Katoličke crkve. Ovaj politički incident je ujedinio skoro pa čitav politički spektar u Italiji i SAD-u. Njegovo ponašanje je uspjelo Vatikanu čak zadobiti i podršku iz Iranskog šitskog političkog vrha.
Kako je to kardinal Michael Czerny, stajući na stranu Pape i njegove odlučnosti da šalje mirovne političke poruke, iako mu američka administracija savjetuje da to dalje ne radi, za emisiju 60 minuta na američkoj TV kući CBS izjavio: ‘i sam Isa/Isus slao je poruke koje su bile političke, kao što to trebaju da rade kardinali i svi ostali jer je život ‘političan’ i to je jedini način kako možemo rješavati svoje probleme jer biti ‘političan’ znaći biti odgovoran za sve što se dešava u našim životima’.
Činjenicu koju ne samo Trump već bilo koji politički lider željan moći i neobazriv na patnju ljudi zaboravljaju je da i same Ujedinjene Nacije i sve ostale organizacije napravljenje da očuvaju mir, stabilnost i pravednost su i nastale jer smo kao čovječanstvo imali religijske tekstove kao osnovu za moralno ljudsko ponašanje, ono isto ponašanje i kodeks koji oni često zaboravljaju ili guraju po strani radi svojih interesa.
Izjava pape Leo-a (Lava) XIV. da je „teško onima koji manipulišu religijom i imenom Boga radi vlastite koristi“ možda najbolje zaokružuje, i stavlja tačku na ovu raspravu o opasnosti zloupotrebe religije u političke svrhe.
IZVOR: Hayat.ba
